I hladnog lica kojemu tek poskakujuće žile ne mogu uteći
Pogleda koji kroči kroz život jer mora, i jer samo tako ga može odživjeti
Razdoblja djetinjstva nikada neće biti preživljena
Skrivena u prkosu kose
Snazi geste
Odanosti zagrljaja
I sve snage koju smo nakrcali pod kožu da nas valja kada se ramena žele slegnuti
I da nam vedre pogled i kad su nas podočnjaci porazili
Voljeti je uvijek dobra prilika da se nauči disati, hodati, biti sceničan i zavijen u sav luksuz pozornice života s pogledom koji je neopterećen kamo odlazi…samo leti
Koračajući večeras pustim hodnikom studentskog doma, koji sada izgleda isto, ali osjeća se drugačije, razmišljam kako je potreban jedan korak zadovoljstvu. Kao jedan pokret nogu, jedan otisak cipele koji nestane kada pređe prag neke toplo napučene kuće. Jedan zaron misli, jedan trunak odvažnosti i naposljetku ustrajnosti. Zadovoljstva i nisu čak ni toliko važna, ali katkad dobro dođu. Da te ostave da dišeš iznad vode, da lakše izguraš dan, da pokreti dođu lakše…
Lice mi je nekako izmučeno, s velikim podočnjacima, blijedo, puno sitnih ranica i onih iritantnih na kojima se koža ogulila uslijed višednevnog brisanja nosnica…šmrcam, kašljem, kišem, balavim, ne ličim na nešto posebno. I takva idem pustim gradom iz posla u posao no sve mirnija. Sve su to vode koje mogu podnijeti moje tijelo i u kojima se da plivati te koje daju razloga za optimizam. Nekako sam sama sebi drugačija. Tiha dok me pitanja ne potegnu da se propnem s riječima koje za sada prema drugima kao da sjedaju na svoja mjesta. A za sebe- nemam mnogo odgovora, no nemam ni pitanja. Više se suživljavam s vremenom, s danima koji dolazi, s prilikama, licima, situacijama, mislima. Kanda čistim prostor da mi misli mogu opet isplivati svježe razbuđene. I ne sumnjam u njih, imam povjerenja da me neće iznevjeriti. Kao ni u ovaj svijet- imam osjećaj da iako će biti teže nego do sada, da ćemo srasti… dati korak jedan drugome. Kao što ga daje glazba tekstu, zar nije baš neobično kako ritam potiče rijeku riječi da same poteku…kao što katkad riječi počnu tapkati svoj ritam i birati svoju glazbu…ili katkad ju stvoriti ;)
Sinoć sam pričala s Bogom. Pitala sam mu što da radim s rak ranom na sredini desnog porubnog dijela duše, onako kao ispod jedne plitice. Znala sam mu reći gdje je i kakav je i što mu je sadržaj. Rekla sam mu da se bojim, da će nešto izaći i ugristi me i početi se širiti po meni, po svakoj misli i ulaziti kroz sva vrata kroz koja ću i ja.
Rekao mi je, prekrij ga zemljom…neka se izmiješa i nađe svoje mjesto
Hehe, neki dan su me upitali kako sam, ja, ljubav, djeca, pare, zdravlje… ovo sam ispalila kao iz topa.
Baš da carujem, ne bi se reklo. No, dobro- korak naprijed, nazad dva i tako. U najmanju ruku se gura. Srećom, ŽIVOT JE PREVELIK, svijet preogroman… dalekosežan makar za ove tek startne 22-e.
Dolazi vrijeme mira i tišine, makar za mene. Sjedim u svojoj sobi, i puštam se čuti. Da spavam kad mi se spava, da jedem kad sam gladna, da šetam koliko i kada mi svjež zrak godi. Radim mnogo, iako ne onoliko još koliko bih htjela. Pjevam i plešem kao i uvijek do sada, no doze su nekako manje. Jer baš je vrijeme smiraja… nastojim odspavati umor, očistiti nered i obrisati prašinu koja se nakupila u kanalima moje moždane kore. Nastojim s ljudima biti na ˝ Ti ˝ , izreći oprosti, ne želim, voljela bih… nastojim slušati i čuti…i ono što ne govori, da pokušam čuti. Iako svjesna da sve od toga mogu u nekoj razumnoj mjeri.
Počela sam voziti, i voljela bih jednog dana imati tu malu zvjerčicu. Tad mislim da mi tek neće biti kraja… Cranberriesi on, noć i zvijezde upaljene, da iznenađujem drage ljude na svim krajevima ove zemlje i izvan nje.
Život je prevelik, prelijep u svim svojim izazovima koji u nama otkrivaju svu slojevitost osjećaja. I sve je ljudski i životno, sve osim očaja. Nastojim da me ne ščepa svojim trulim noktima, kad krene da obrasta, okrećem mu leđa. Vidam rane kad vidim da se u njih počne gnijezditi… ipak, carica sam svoje carevine
Bit će sve dobro… potrebno je samo dovoljno vremena i ljubavi. Slutim da svijet oko nas upada u krize…no ipak, krize su šanse, šanse za osvještavanje, za sutra, za naprijed.
Ja svoju ako i nisam proživjela, s njom sam u primirju pa samo tražimo zajednički jezik.
Za to u mnogočemu valja od srca zahvaliti ljudima koji su ostavili utiske- za svaku njihovu mudru riječ koje su bili ili nisu bili svjesni, dobru volju, iskrenost čak i bez ijednog ispušenog glasa , za svaki doživljaj, senzaciju…
Stoga svim divnim ratnicima svjetlosti želim da i dalje svijetle – i veliko im hvala što su svojom borbenošću bili snažan izvor inspiracije…
A onima koji će to tek postati- srtrpljenja i ustrajnosti… uspjet ćemo
oduvijek sam jako jako voljela život. za mene je razmišljanje bilo kao disanje, a snovi hrana nikad bliža realnosti. sve ostalo- sve su plastične figure iza staklene kulise iza koje misliš da vidiš svijet kakav jest.
uzimala sam ga uvijek u dozama većim nego što bih smjela, pečatila svaki pakt voštanim okruglim žigom usred dlana. kao što bi vrhom prsta dotaknuo užareno kolo peći, tako bi i on meni ostavljao odlučan, tvrd prepoznatljiv utisak.
jako volim život i danas. i sav onaj prostor ispod neba potreban da ljubav živiš. i pritom je karizma samo nuspojava ljubavi.
zašto se nekad učini toliko teškim? teškim u toj mjeri da staneš, da se moraš pridržati za stup ne bi li posve klonuo nad sobom. katkad sam otvorila kanale ljutnje, bijesa, i možda i najgore od svega- očaja da se praše van svi zlodusi nakon što se dobrano uzmrmolje u svojoj utrobi zemlje.
ne mogu podnijeti prašinu u snu, niti ustajalost kutija u koje sam katkad zatvorena. ne mogu podnijeti fraze ni rečenice koje nemaju točke. oči što te ne gledaju i prazne riječi koje samo izlaze, i izlaze, sudaraju se u zraku i opsjedaju te. ne mogu podnijeti linije pepela na svom grlu, koje mi ne daju da spavam, ni jutra u neurednoj zamagljenoj sobici ni tako mnogo, mnogo tuge u sjećanju i bezličnom čekanju dana za koje se samo nadaš da će biti drugačije...bilo kako drugačije, samo ne ovakve kao današnje. ne mogu podnijeti osude! da, osude, u tako mnogo načina i verzija. i ako nešto ne mogu pogotovo podnijeti- to su onda nepodnošenja. bijegove, svoje bijegove.
sutra ću otići kući. jedva čekam, toliko sam žedna svog doma, topline, toliko sam željna da pustim sjetu da se isparava u toplim, mirisnim kupeljima ;(
toliko sam željna i da sama ja negdje zastanem i pustim pore da se otvaraju za nove doze svitanja, za oslikavanje nekih novih kulisa.
možda će se onda na njima stvari nazivati svojim imenom, događaji slagati u poglavlja, a ja se napokon osjetim oslobođenom da imam više i snage i brzine za svoje mlade godine
